Trninic Info logo
Početna > Biblioteka > Starozavjetni katehizis > Knjiga izlaska > Prelazak preko Crvenog mora 2. dio
Starozavjetni katehizis
Knjiga izlaska

"Vidiš - priča, poetsko djelo, pisano starim prevaziđenim jezikom, a ono - najdublja istina tvoga života."

----------------------------------------------

"Starozavetni Katehizis" je emisija radija Svetigora (www.svetigora.com) koja se emituje sedmično.

Ovo su izvanredne emisije, poučne, ali i više, često veoma nadahnjujuće. Način objašnjavanja događaja je jednostavan, direktan i blizak našem današnjem životu, i zapanjujuće otkriva do koje mjere i detalja se i nama danas jednostavno ponavljaju iste stvari, situacije, pa čak i isti pokreti srca, kao što su se dešavale ljudima kroz istoriju od najranijih vremena. Tako veoma brzo čovjek osjeti stvarnu, živu bliskost i naklonost prema mnogim od starovremenih likova koje inače možda poznajemo samo kao neku vrstu knjiških ili čak "muzejskih" imena ili pojmova. Stari Zavet, koji se često pominje kao štivo teško, sa nejasnim ili teško prihvatljivim porukama, ovde snažno oživljava za nas i pokazuje nam svoju savremenost i bliskost našem ličnom životu.

U najmanju ruku zbog toga, što zaista u punom smislu riječi oživljavaju događaje i likove Starog Zaveta i živo ih dovode u vezu sa nama samima, preporučujem svakome da posluša barem neku od ovih emisija.

----------------------------------------------

"...Prije svega, ta tumačenja i te tajne, govore nam da Sveto Pismo nije djelo pisano u službu ličnog piščevog poetskog nadahnuća, niti radi preciznog naučnog istorijskog izraza, niti pak u službi nečega poput, nama savremene postmodernističke igre između pisca i čitaoca, već vidimo da je Biblija pisana u službi i radi službe ljudi Gospodu Bogu.

Njegov se smisao ne da iscrpiti u osamljenom čitaočevom domišljanju i oduševljenju, u akademskim raspravama, jezičkim analizama, poetskom i mističnom zanosu samozvanih tumača, vračara i gatara. Njegov smisao u pravoslavnom shvatanju života i stvarnosti određen je njegovim fizičkim položajem u crkvi, u pravoslavnom hramu. Tamo se Sveto Pismo nalazi na sred oltara, Svete Trpeze, dakle u centru Bogosluženja, u centru Svete Liturgije, u centru čudesnog sabora Boga i vjerujućih ljudi.

Eto zato i otuda, nama se čini da smo pročitali izvještaj o političkim nemirima u Egiptu, o egzodusu jednoga naroda, o prastarim prevaziđenim običajima, da smo pročitali nekakav nestvaran judejski mit, a ono nam se iznenada kroz riječi Crkve otkrivaju sudbinska pitanja našeg ličnoga života, pa ne bude da smo pročitali "izmišljeni i naučno oboriv izvještaj" o razdvajanju mora star 30-tak vjekova, nego to čitamo o našem krštenju, bjekstvu iz robovanja neznaboštvu i strastima koje simbolizuje Misir - Egipat, uslasku u veliku pustinju ovoga života punu kolebanja i razočarenja za krštenu dušu i primicanju konačnoj pobjedi i smirenju Carstva Nebeskog koju simbolizuje Zemlja Obećana.

Niti to čitamo "poučnu priču o izdaji među braćom i velikodušnosti odbačenoga brata", nego nam se to otkriva istina o stradalnom Hristu zapisana vjekovima prije njegovoga ovaploćenja, zapisama prije vjekova.

To je tajna Bogosluženja. Sveto Pismo kao Bogoslužbena knjiga, ima tu tajnu.

Vidiš - priča, poetsko djelo, pisano starim prevaziđenim jezikom, a ono - najdublja istina tvoga života.

Tako i na Svetoj Liturgiji, vidiš - hljeb i vino, a to sami Gospod koji te poziva da mu pristupiš.

Mi ljudi svojim razumom i čulnim moćima ne možemo direktno vidjeti lice Gospodnje. Zato doista često, oslanjajući se na tako krnje znanje, zaključujemo da smo mi sami u čitavoj vasioni, da Boga nema. Vjera je, kaže apostol Pavle, potvrda onih stvari koje nama ljudima nijesu vidljive. Vjera je ona sila koja nas upućuje u oblasti krajnje neizvjesne i nedostupne našim ograničenim saznajnim moćima. Vjera je naše jedino sredstvo i čulo pred nepoznatim. Vjerom vidimo nevidljivoga Boga.

Vjerom, Judejski izlazak iz Misira kroz Crveno more postaje nagovještaj Hristovoga stradanja i potom vaskrsenja, nagovještaj našega krštenja i po njemu usmjerenja ka životu vječnom, Zemlji Obećanoj. Vjerom, put izašavšeg Izrailja predvođenog Mojsejem postaje naš put. Patnje i kolebanje Judejaca postaju naše patnje. Jedna stara i na prvi pogled naivna priča postaje putokaz našim srcima. Vjerom Sveta pravoslavna Liturgija, od predstave za naše oči, zbira nerazumnih radnji, prevaziđene tradicije i običaja, postaje predvorje, predukus Carstva Nebeskoga u koji se sabiramo "opet i opet", kako kaže liturgijska molitva.

Proširi

Prelazak preko Crvenog mora 2. dio

sačuvaj
12.8 Mb 14:01 min.
...Kako to i kada, mi sami pojedinačno, postajemo nalik starozavjetnom Izrailju? Život većine od nas odvija se ili se odvijao u potpunom robovanju našim strastima, tjelesnim potrebama. To ropstvo, duhovno ropstvo, ogleda se u našem nezaustavljivom porivu da udovoljimo svakoj našoj tjelesnoj želji, svakoj našoj najmanjoj sujeti. I ne samo da ne možemo a da ne odgovorimo porivima beskrajnoga najedanja, opijanja, sumnjičenja, osuđivanja, laganja, samoisticanja, odnosa prema ljudskim bićima suprotnog pola koje diktira naša ostrašćenost a ne ljubav prema čovjeku, već čitavim svojim životom postajemo poslušnici želja našega tijela, i sve svoje sile bacamo na to da se što bolje pripremimo za sledeću hranu, za što ljepšu hranu, za sledeću laž, za što vještiju laž, za sledeću osudu drugoga, što snažniju osudu i sledeću razvratnu misao ili postupak još primamljiviju i još različitiju od prethodne.
Ovim robujemo poput Jevreja u Egiptu. A ako nam se desi da skrenemo pažnju na duhovnu istinu, duhovni faraon nalaže još teži rad, tj. još veći razvrat, laž i nezasitost, kako se ne bi zamarali i nervirali pitanjima odgovornosti, istine, poštenja i prave ljubavi prema drugome.
Iz takvog robovanja tijelu i prohtjevima čula, stomaka i krvi, čovjek se izvlači činom vjere. Najprije vjere u postojanje nekakve druge realnosti, nekog drugačijeg načina života, neke slobode u Zemlji Obećanoj. Svako od nas poput Jevreja u Egiptu, tj. poput Mojseja, dobije, ne jednom u životu, poziv za izlazak iz duhovnog robovanja svome tijelu i svojoj sujeti. Taj poziv svako od nas dobija direktno od Gospoda, kroz neki događaj, nečiju riječ, nečiji postupak ili nešto zapisano.