Trninic Info logo
Početna > Biblioteka > Pjesme

Pjesme
(iz ratnog perioda u Sarajevu, 1992-1995)

Dan predaha

Dan lijep moglo bi se reći,
da nije srušenih kuća,
porušenih stabala,
ubijenih ljudi.

Postoje dvije stvarnosti.
Jedna od koje uporno bježim,
i ona druga, u meni.

Dan miran, kao predah.
Pitam vas ljudi
šta vas je to umorilo?
Za čime ste trčali?

Jurite svjetlo na kraju tunela,
a sve ste dublje u pećini bez kraja
gdje svjetla nikad nije ni bilo.
Vjerujete lažima i nestajete.
Izgubljeni pobjednici.
Gurate ispred sebe i sve
koji moraju biti gubitnici
u vašoj igri bez kraja.

Stanite!
Povratite izgubljeni dah!
Sklopite zakrvavljene oči.
I u sebi,
pronaćićete svjetlo
na početku i kraju svega.
Ljubav...
Za sunce na nebu,
za čovjeka,
Za kamen na putu.

Postoje dvije stvarnosti.
Jedna koju moram preživjeti.
I druga koja mora preživjeti!

_______

"Da ih je bogd'o što više poginulo"

(Onima koji "navijaju", pa čak i s razlogom)

Kao da igraš video igru
ili gledaš TV
daješ život dobrima
ubijaš zle.

Izgubivši svaku vezu sa životom,
mrtav,
zamišljaš svijet po svojoj mjeri.

_______

Vozdra Rajvosa

Mir noći i praznih ulica
zaustavio me na uglu
i spustio na kameni zid.

Tražio sam pogledom, ovaj put namjerno
te dvije godine trčanja u mraku
noćnih mora usred dana
i očajničkog traganja za trenutkom predaha.
Tražio sam to crno lice grada 
da mu kažem zbogom.

Umjesto njega ispred mene izroni
lice grada izjedenog ljudima
prestravljenog njihovim strahovima
izranjavanog njihovim mržnjama
zgrčenog od njihove skučenosti.
Grad koji mi se poslije vječnosti i mraka
smiješi
nenadano upaljenim uličnim svjetlima.

I ja ga prepoznah
u svakom trenutku neobičnom i iznenadnom
svakoj riječi, pokretu
što razumijevanjem i podrškom
razbija svjetove
i nosi iznad oblaka.
U osmjehu tužnom
i postojanom
i radosnom
svakoga ko je pokušao
(i uspio)
biti čovjek.

I odoh srećan.
I ponesoh ga sa sobom.

_______

Ulica razdvajanja

S pupoljkom u ruci
noseći ti svu svoju ljubav
išao sam u tvoju ulicu
najljepšu ulicu
čiji izgled nikad nisam upamtio.

Sada ta ulica više ne postoji
jer niko više ne ide njome.
Ako neko i prođe,
ne nosi ništa do smrti
i loše namjere.

Ali nije važna ulica
ni sve druge ulice
koje više ne postoje.
Kojima se ne ide
bez mržnje u srcu
kao bez kišobrana po kiši.

Nego mi...
ni mi više ne postojimo.

_______

Naša djeca

Pušite niz vjetar!
Duvajte iz sve snage!
Neka se lome krošnje
i padaju krovovi
od vašeg silnog daha!

I prospite vodu u bujicu!
Neka se ruše brane i mostovi!

I vičite u gomili!
Derite se iz sveg glasa
da prozori pucaju!

Tako je, promijenite taj svijet!
Da konačno bude kako treba!

A onda, marš na spavanje!

_______